Narodna predaja o Gorici

S koljena na koljeno, sve do naših dana, očuvala se u narodu predaja o gradnji crkve i samostana na Gorici, dijelu sela Brina kraj Livna. Ovo je prva i najveća crkva koja je izgrađena za turske vladavine na našim prostorima. "Mnogi su u to vrime išli kod turski vladara izmolit dozvolu za gradnju crkve. Svi su bili ismijavani; vraćali su se bez uspijeha. Turci su strogo zabranjivali gradit i najskromniju crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona; "da ne bi budila narod rano jutri." Tako se zaputi Sultanu u Carigrad (Istambul) i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavaše ga na dvoru. Pošto je fra Lovro bio posebno uporan Sultan se odluči š njime još više poigrat. I dadne Sultan fra Lovri ferman (odobrenje) na kome je stajalo da, kad već oće makar malu crkvicu, smi napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koža i stavit zvono, ali ono malo, što se š njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno siti, isiče volovsku kožu u oputu (tanku nit), i opaše pozamašan prostor š njom. Na to se odma skupe turci. Kad su tili zabranit gradnju fra Lovro im pokaza defter. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je volunjska koža i da se na nju smi stavit zvono. Sultanova se naredba morala poštivat i jedan turčin prvi uze kramp i poče kopat temelj."

Gospin put

Na Privali, prijevoju između Livanjskog i Duvanjskog polja, u kamenu su duboko urezani tragovi kolskih točkova. Narod to zove Gospinim putom. "U stara vrimena kamen je bio mekši, tako su ostali tragovi," kažu. Riječ je zapravo o ostacima antičkog rimskog puta koji je povezivao antičku Salonu (Solin) sa zaleđem. Tragovi kolskih točkova nazivaju se - spurila.

Livanjski rimski vodovod

Da je Livno i u vrijeme rimske uprave bilo značajno naselje, svjedoče, pored ostalog, i ostaci rimskog vodovoda, koji su otkriveni prilikom kopanja kanala za gradski vodovod 1909. godine. Tada je ispod otkopano nekoliko desetina kamenih cijevi kojima je tekla voda ispod Kasalova gaja prema glavici. A znatan broj takvih cijevi otkopanih na Begovači svjedoči o još jednom rimskom vodovodu u ovom kraju. Nekoliko tih cijevi sačuvano je i nalaze se u muzeju samostana na Gorici, četiri su uzidana u staru Kajića pojatu (vlasništvo obitelji Matić), jedan je uzidan u sučića mličak u Sučića Hrastim, a ima ih i u zbirci Izeta Alića-Kelje. Bilo ih je ranije dosta ugrađeno u zidove kuća po Gornjem gradu, a služili su kao "prolivače" (cijevi kroz koje je iz kuće prolijevana prljava voda). O vremenima rimske uprave u livanjskom kraju svjedoče mnogi sačuvani spomenici (žrtvenici, miljokazi, nadgrobni spomenici). Svjedoči o tome i mnogo rimskog novca nađenog i u Livnu i u livanjskim selima (Čelebiću, Strupniću, Vašarovinama, Komoranima, Vržeralama, Podgradini, Grgurićima...). Godine 1846. nađeno je u ovom kraju preko 500 komada novca, koji je na kraju dopao u ruke Omer-paše Latasa, a 1930. u Tribiću je u jednoj ostavi nadjeno 110 komada rimskog novca (najviše ih je republikanskih, a bilo je onih koji pripadaju Augustu). Ovamo su, zaključuju znanstvenici,dospjeli koncem 1. st. stare ere.

Razaranja grada

Grad Livno nije bez graditeljske baštine, ali ona za grad milenijskog trajanja nije bogata, a još manje dobro očuvana. Nestalo je starog Bistričkog grada, nestalo je autentičnih cjelina iz turskog vremena, nema više ni prepoznatljivog arhitektonskog nasljeđa s početka XX. stoljeća. Zašto? Je li jedini krivac zub vremena? Poznato je da je bolje sačuvano graditeljsko nasljeđe onih kultura kojima je priroda podarila mogućnost građenja u kamenu. Livno se kamenom gradilo. Prirodnih kataklizmi nije bilo. Grad ne uništiše ni potresi ni poplave. Ako je točna misao da su gradovi, uz jezike, najznč?ajnije kreacije čovječanstva, još je točnija tvrdnja da je pustošenje našeg grada kroz stoljeća (ne)ljudsko djelo. Od turskog osvajanja i razaranja grada do vođe primorskih serdara Stojana Jankovića, koji je dva puta palio Livno, i to prvi put 15. srpnja 1686. godine "dva dila varoši", te 1. rujna iste godine "ono što je prvi put ostavio", neprekinuto teče gotovo sustavno uništavanje graditeljske baštine. Zatim Anglo-američko bombardiranje Livna na Duhove 1944. kada je grad u dva dana avionima gotovo sravnjen sa zemljom. Onda period komunizma u kojem sustavno uništavanje i zapostavljanje grada nije zaobišlo ni graditeljstvo. Ono je u tom periodu bilo sve samo ne sklad gradnje novoga sa starim. Posljednje razaranje livanjski kraj, u većim razmjerima okolica nego sam grad, doživljava za vrijeme srpske agresije kojoj smo i sami bili svjedoci.

Zmije i vuna

Koncem 1906. godine izdala je zemaljska vlada za BiH naredbu o tamanjenju zmija otrovnica. Za svaku ubijenu zmiju raspisana je nagrada od 50 helera (1/2 krune). Narod u okolici Livna nije zbog duge zime imao nikakve zarade, a kako mu je i blagu sijena ponestalo, dobro mu dođe naredba o tamanjenju zmija. Do 15. svibnja 1907. godine ubijeno je 12 580 zmija. Isplaćena nagrada iznosila je oko 6400 kruna, što je odgovaralo iznosu od 4 godišnje učiteljske plaće, odnosno u protuvrijednosti od 400 ovaca po cijenama na livanjskom pazaru za Svisvete 1907. godine. Glavni prihodi livanjskog puka su dolazili od stočarstva. Već 1906. godine u livanjskom kotaru popisano je108 069 ovaca (danas oko 10000) i 26 512 koza. Livno je trajno nosilo prvenstvo po izvozu vune u BiH. Striženje ovaca i vlačenje vune na selu, a pranje vune u gradu bilo je neka vrsta narodne svečanosti. Trgovci bi kupovali neopranu vunu od stočara, a u pranju vune na Bistrici sudjelovalo bi sve što nije bilo zaposleno u gradu. Za pranje vune u rijeci služili su pleteni koševi od pruća, koji bi se koncem utvrdili u dno rijeke i natrpali vunom. Za kolac se držao onaj koji je u košu "capkao", neprestano gazajući po vuni, koju je voda ispirala. Oprana bi se vuna izbacivala na obalu, gdje bi se razastirala i sušila. Osušena vuna se trpala u velike vreće za prijevoz u druga mjesta. Za vrijeme austrougarske uprave vuna se najviše otpremala u Sarajevo.

Blago u Skozi

Skoza je jedan od izvora livanjske Bistrice, koji vrlo rijetko provrije (samo poslije dugotrajnih i obilnih kiša), ali kad provrije, i teško kamenje valja. Odjednom i silovito se javi, kratko traje i brzo presuši. Neki stari zapisi bilježe da se, pošto bi voda presahla, tu znalo naći starog novca, nakita, lanaca... Ako se kadgod tu ponešto od toga nalazilo, to se može dovoditi u vezu samo sa srednjovjekovnim Bistričkim Gradom, koji je za turske uprave pretvoren u skladište municije. Kao u svoj grad i svoj dvor znao je tu navratiti i bosanski kralj Stjepan Toma. Za naglih kiša mogla je voda ponešto što je pripadalo livanjskoj feudalnoj gospodi i splakati niz strminu prema Skozi. Kad provrije Skoza, ne morate ići tamo s namjerom da tražite blago, ali vrijedi doći, stati ispod zastrašujuće visokih i strmih litica Tebera i tako sitan i slab uroniti nijemo u jedinstvenu glazbu zaglušujuće huke vode. Hoćete-nećete, tu ne možete ne doživjeti ono nešto elementarno, iskonsko.

Brodovi na vrhu Kamešnice

U selima ispod Kamešnice sačuvala se do naših dana predaja o alkama u stijeni ispod vrha Konj, o koje su nekad davno-davno brodovi vezani. Livanjski učitelj Anton Hangi takve alke spominje u stijenama iznad izvora Bistrice, u Dumanu, a takve se priče vežu i za Gnjat iznad Grakovca, za Tubolju (izmedu Buškog blata i Duvanjskog polja) i za stožer iznad Otinovca kod Kupresa. Znanost, doduše, govori o nekadašnjem jezeru na prostoru današnjeg Livanjskog polja, ali, kako reče jedan drugi stari livanjski učitelj Stjepan Ratković, te priče o alkama su samo legende, jer se nikakve alke ne mogu dovoditi u vezu s tim jezerom - u to vrijeme niti je bilo lađa niti lađara.

Ustaše u tursko doba

Glasovi o ustanku u Hercegovini (1875. godine) pronosili su se velikom brzinom, pa je i u livanjskom kraju počelo bježanje u planinu. Ove odbjeglice turska je vlast zvala "esekija", a oni sami sebe ustašama. Glavno im je središte bilo na Kamešnici. U jednoj dolini, zvanoj Kadijina bukva, bili su logori. Broj ustaša varirao je od 500-2000 ljudi. Na čelu svih ustaša bio je zapovjednik, ali se ime te osobe držalo u tajnosti. Najpoznatije ustaše iz grada bili su: Niko Buro, fra Bono Šarić, Ivo Badrov, Matko Markov, Ivo Kutleša i Jandre Krezo, a sa sela: Stipan Kovač, Niko Periša, Ivan Rogušić, Mate i Ante Škoro, Ilija Pelivan i Mate Vidović.

Kršćanke u dimijama

Za turske okupacije i muška i ženska nošnja livanjskih kršćana bile su skromnije od muslimanske odjeće. Kršćanke su nosile anterije. Ni usuđivale se nisu oblačiti dimije - one su bile rezervirane za hanume. Negdje potkraj turske uprave, pred austrougarsku okupaciju, Mara Perić Kike Bilanova (po njemu se Perići prozvase Kikićima) prva se u Livnu odvažila obući dimije. Zbog toga podviga neki je sugrađani prozvaše begovicom. Drugim kršćanskim ženama već nije bilo teško slijediti je. Za vrijeme austrougarske uprave livanjske kršćanke su se sasvim bile privikle na dimije. Nosile su ih sve do pred Prvi svjetski rat, a neke i mnogo kasnije. No, kad se iz Sarajeva, kamo je 1914. god. otišla na krojački tečaj, vratila Marica Badrov (poznata po nadimku Mudra), uznemirio se grad (isto kao i prije četrdesetak godina kad je Maru Perić vidio u dimijama). Uznemirila ih je Marica kad se kao prva Livanjka prošetala gradom u suknji skrojenoj po europskoj modi. Za njom mnoge mlade Livanjke poskidaše dimije. Europa je i u odijevanju nagovijestila svoj dolazak.

Birtije i kavane

Livno je u prošlosti bilo poznato kao važno trgovačko i obrtničko središte. Još 1938. godine bilo je u Livnu 136 trgovačkih i 158 obrtničkih radnji. Međutim, manje je poznato da Livnjanima ni neki specifični meraklijski ugođaji nisu bili strani. Tako su u Livnu 1938. godine postojale 33 kavane i 32 birtije. U boljim lokalima, kojih je uvijek bilo 3-4 preko godine izmjenjivale su se tzv. "Damen-kapele", te je u Livnu stalno kroz godinu dana boravilo prosječno 10 -15 sviračica koje su se hvalile da im nigdje nije tako dobro kao u Livnu. Danas je u Livnu 165 registriranih birtija, kafića i ugostiteljskih objekata, ne računajući hotele, i jedna moderno uređena diskoteka. Da bi se dobio pravi broj ovakvih objekata trebalo bi od ovog broja oduzeti nešto malo onih koji su zatvoreni zbog neprofitabilnog poslovanja a još se nisu stigli odjaviti.

Livanjski pijurak

Najsitnija i najmasnija livanjska riba pijurak ili pijurica i najzanimljivija je. Po leđima je crnkasta, po strani srebrenasta, bijelog je trupa i svijetlo zutih peraja. Ima je u livanjskom, sinjskom i glamočkom kraju. Hrani se uglavnom travom mlavom.Veliki dio godina provede pod zemljom.U proljeće, nesto prije Jurjeva, povrvi pijurak iz podzemnih bazena da se izmrijesti, a onda s povlačenjem vode, obično oko Petrovdana, najveći broj pijurica povlači se u vrela kroz koja je prije koji mjesec i izišao i odlazi pod zemlju. Do regulacije livanjskih voda (izgradnjom sustava kanala) pijurica je najčešće zalazila u prilučke izvore Lazenjak i Vruljak, u Mačkića ponor ispod Kablića, te u neka žabljačka vrela.

Rasadnik samoniklih sportskih talenata

Kraška livanjska kotlina je pravi rasadnik sportskih talenata od kojih su neki postali vrhunski sportaši i rekorderi. Ova činjenica začuđuje jer su sportska natjecanja ovdje uvijek bila na margini društvenih događanja. Jedina masovnija natjecanja (do u novije vrijeme) bila su u neizbježnom nogometu, na svadbenim utrkama i u bacanju kamena s ramena za momačku čast i osobni prestiž. Atletske talente sa livanjskih poljana otkrivali su stručnjaci izvan Livna pa je tako i ranih šezdesetih godina otkriven i Tomislav Šuker iz Lištana (otac nogometaša Davora Šukera). On je bio višestruki prvak bivše Jugoslavije u bacanju kugle. Pri zalasku njegove karijere na zelenom travnjaku bljesnuo je vanserijski nogometni virtuoz Mladen Matijanić u bilom dresu (Hajduk Split). Poslije njega u Livnu je stasala čitava plejada talentiranih nogometaša koje su treneri saveznog ranga poželjeli vidjeti u svojim klubovima. Tako su profesionalnu nogometnu karijeru sa manje ili više uspjeha ostvarili izvan Livna: Barić, Hozo, Škondro, Gasal, Vidović, Šehić, Orman, Mandić, Perković, Popović, Velić, Dalić, Niko Čeko i mnogi drugi. Osim darovitih nogometaša Livno je imalo i nekoliko natprosječnih košarkaških talenata. U dresu Šibenke iz Šibenika najvišu sportsku klasu dostigao je Marelja, Zatim su tu Gasal, Sudar... te dvije djevojke - sestre Dijana i Danijela Vidović, koje nastupaju za košarkaške klubove iz Zagreba, odnosno Rijeke. Pored jednog boksača (Kelava), jednog bacača kugle (Šuker) i jednog hrvača (Štefner), Livno je imalo i jednog profesionalnog kečera. Pokojni Miro Čičak bio je čak dvostruki prvak Europe u ovoj borilačkoj vještini i to u najtežoj kategoriji. Njegov mladi život i veoma uspješna sportska karijera iznenada su i tragično prekinuti.

Livnjak sultanov tjelohranitelj

U tjelesnu stražu turskog sultana stizali su samo dobro provjereni i brižljivo izabrani. Rijetkost je bila da među njima bude netko od katolika. Među tim rijetkima našao se i Livnjak Mato Jurkić, sin Nikole Jurkića-Kostovića, jednog od najpoznatijih livanjskih trgovaca u prošlom stoljeću, koji je umro 1866. godine. Mato je ocu Niki slao pisma iz Carigrada, a ovaj njemu otpisivao iz Livna. Neka njihova pisma čuvaju se u arhivu franjevačkog samostana na Gorici.

Nesretna 1862. godina

Godine 1862. livanjski kraj zadesile su različite nesreće. U travnju te godine kroničar je zabilježio tri strašna potresa, od kojih su se, kako reče, manja stabla do zemlje povijala, te da su od silnih vjetrova i dugotrajne suše presahla manja vrela i bunarovi. Ljeto je jalovo bilo: trave i žita toliko su slabi bili da se, skoro, nije imalo što kositi. Iza te pustoši slijedila je nezapamćena skupoća. Nije bilo lako preživjeti te nevolje. Tko god da je preživio tu crnu godinu, nije ju mogao zaboraviti do kraja života. Potresi su u livanjskom kraju nemili, ali ne rijetki gost. Kad se uznemiri tlo ispod Dinare, zadrhte i livanjska i Cetinska krajina. Brojna svjedočanstva govore da to biva najčešće u kasnu jesen. Tako je, recimo, zabilježeno u podne 28.11.1769. da je silan potres uspaničio i cijelu sinjsku krajinu. Sinj je bio sav u dimu i prašini (potresu je prethodila silna olujna bura s Prologa). Narednih osam dana zemlja se cesto tresla i noću i danju.

Kako je Buško jezero dobilo ime?

Kada se usred ljetnih vrućina razina ovog jezera spusti, ukaže se zelena površina polja, a usred njega veliki pješčani sprud. Mještani ga zovu Prisap (i Kraljičin nasip). No, najzanimljivije je ono što o njemu priča narodna predaja. Legenda kaže da je, dok je Buško Blato bilo prvotno jezero, neka kraljica dala načiniti nasip od jugozapada prema sjeveroistoku tako da je veliki dio polja osušila. Priča spominje kraljicu Bugu (odatle naziv Buško), a kraljica Buga sestra je petorice prve hrvatske po predaji poznate braće: Kluku, Lobelu, Muhlu, Kosencu i Horvatu, te sestri Tugi. Ovih sedmoro Hrvata poveli su narod Hrvata iz njihove pradomovine na ove naše strane.