|
|
Vi ste ovdje: hbzup.com / glamoč / povijest
Povijest |
 |
| Troplet nađen u okolini Glamoča |
|
|
Glamoč se u povijesnim spomenicima prvi put spominje 1078. godine, kao granična župa Splitske nadbiskupije. Prije toga, u osmom i devetom stoljeću, zvao se Dlamoč. Ime potječe od ilirske riječi delma što znači ovca. ARHEOLOŠKI LOKALITETI>
|
Na ovim područjima je u antičko doba živjelo ilirsko pleme, Dalmati, o čemu svjedoči tridesetak ilirskih gradina raspoređenih po uzvišenjima rubom Glamočkog polja. Raspored ovih gradina je takav, da se uvijek sa jedne vide još najmanje dvije druge, što je omogućavalo gotovo trenutno obavještavanje svih ovih utvrda (istovremeno i osmatračnica) o kretanju neprijatelja. Stanovništvo, koje se uglavnom bavilo stočarstvom, što im i ime govori (delmati, dalmati - ovčari) bi se u kritičnim momentima sklanjalo u ove utvrde pred najezdama različitih neprijatelja. Zbog ovako, dobro organizirane obrane, Rimljanima je trebalo gotovo 200 godina da osvoje ovo relativno malo područje.
Rimska imperija je stoga, prije stigla na Dunav nego što je osvojila ove krajeve. Rimljani, od tada, cijelo ovo područje od Jadrana do Save u Dunava zovu Dalmacijom (raniji Ilirci). U današnjem selu Halapić razvio se Rimski grad Salvium koji je jedno vrijeme imao status municipija pod čijom se upravom nalazilo Glamočko i dio Livanjskog polja. U aktima drugog Solinskog koncila iz 533. godine pominje se Biskupija u Salviumu.
sedmom stoljeću ova područjanaseljavaju Hrvati i ona su srce srednjovjekovne Hrvatske države, o čemu svjedoči i svehrvatski sabor na obližnjem Duvanjskom polju.
Do četrnaestog stoljeća Glamoč pripada, naprije Hrvatskom pa Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu. Bosanski kralj Stjepan II Kotromanić, 1326. godine, u vrijeme tadašnjih dinastičkih borbi u Hrvatskoj, u borbama sa oslabljenim knezom Nelipićem osvaja Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje. Ovo područje se, poslije toga, u povijesnim izvorima zove Završje ili Tropolje. Oko 1355. godine (za Tvrtka I) Završje pada pod vlast ugarskoga kralja Ludovika I, da bi ne dugo nakon toga ponovno pripalo Bosni. U povelji kralja Ostoje 1404. godine izričito stoji da je Glamoč nešto drugo od Bosne. Tada je kralj Ostoja darovao grad Glamoč sa župom vojvodi Pavli Klešiću koji je i prije bio gospodar Glamoča, ali mu ga je oduzeo kralj Ostoja.
U svim kasnijim poveljama i drugim dokumentima bosanskih vlada o Završju se govori kao posebnoj cjelini koja nije Bosna.
Zlatno doba kršćanstva i hrvatstva potrajalo je u Glamoču sve do pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine. Četiri stoljeća turske vladavine učinili su da Glamoč definitivno ostane u Bosni. Veći dio Hrvata-kršćana pre Turcima bježi na jug (najviše ih se nastanjuje u Istri), na sličan način kao što su kršćani bježali pred Avarima devet stoljeća ranije.
Dolaskom Turaka, Glamoč gubi svoje nekadašnje značenje i postaje samo mala kasaba na rubu Turske carevine. Turski pisac Evlija Čelebija registrira Glamoč kao "mjesto u kutu, nikom na putu". Nije poznat broj Hrvata u vrijeme turske vladavine, ali je sigurno da ih je bilo jako malo.
Dolaskom Austrougarske stanje se bitno mjenja, te doseljava veći broj Hrvata, najviše iz Dalmčije. Početkom ovoga stoljeća biva izgrađana crkva svetog Ilije Proroka oko koje se Hrvati okupljaju. Godine 1938. ovdje živi 1395 Hrvata, kojima je te godine rođeno 73 djece. Po kazivanjima starijih, bila su to vesela vremena, kad se ni slutila nije tragedija koja će se desiti nekoliko godina kasnije.
U drugom svjetskom ratu samo iz sela Mladeškovci stradale su 33 osobe. Do 1942. godine svi su Hrvati napustili Glamoč, da bi se poslije rata jedan dio vratio. Mnogi od ovih povratnika su kasnije, pod ekonomskim pritiskom iselili, pa je pred sam rat 1992. godine ovdje živjelo 150 Hrvata.
Treći egzodus iz Glamoča, Hrvati doživljavaju u ovome ratu, ali se po njegovom svršetku, po treći put vraćaju, i započinju novi život. |
| |
|
|
VRH STRANICE |
|
|
| 
| 
